Poslednji Rekvijem za mog ćaleta…

Samo za Nju…
28. март 2022.
Jednom, kad odeš…
12. јул 2022.

Te noći je jedna zvezda sa neba pala,

Ugasila svetlost na životnom putu,

Tup  bol u ranjeno srce mi dala,

Krenula na poslednji put ka dragome Bogu…

Tog dana je oštar vetar tuk’o,

Stapajući suze sa umornim licem,

Sklopio sam oči, oh, moja tugo,

Slabost je krenula celim mojim bićem…

Tog trenutka je Svemir na jedan tren stao,

Došlo je do sudara dva nespojiva sveta,

Osetih smirenje, Bog mi je u dušu moju slao,

Pogledah ka njemu očima uplašenog deteta…

Setih se njegovih reči brižnih,

Kojima me učio bespućima ove doline suza,

Setih se svojih reči oholih i oštrih,

Od silne nemoći telom mi prođe jeza…

Volite svoje stare, dragi moji prijatelji,

Počujte savete koje vam otac pruža,

Setite se da su onih života vaših darovatelji,

Posle ostaje na grobu samo jedna crvena ruža…

Ne očajavajte, ako je i reč teška put do usana našla,

Možda je ona i poslednja u životu bila,

Setite se, i kakva je muka Razbojnika na krstu snašla,

Pokajanjem je njegova duša Carstvo Nebesko dobila…

Volite ih, shvatite i staračke ruke ispucale,

Koliko su se mučile u ovom životu bez smisla,

Kada su vam i poslednju koru hleba dale,

Pustite, oprostite, neka vam duša ostane čista…

Ovo je poslednji Rekvijem za tebe, moj ćale,

Nikoga više ja tako zvati neću,

uvek će sa mnom biti tvoje usne koje su mi utehu dale,

kad sam, uplašen, i osećam tugu nadolazeću…

Comments are closed.