Да…
23. јул 2020.
Pustite me…
25. јул 2020.

Bila je…

Bila je… tako obična, i tako jednostavna… a opet… tako neobična, jedna, jedinstvena…

Nosila je bol u svojoj duši… onaj, koji samo Bog šalje jakima… da… ćutala, trpela ga…

Skrivala ga svojim osmehom… osmehom prepunim tuge, boli… osmehom koji niko nije gledao…

Osim možda… njega… osetila je to… pričala u dugim noćima skriveno… da…

Bila je od života veća…. i od preplašene srne slabija… da… to je bila ona…

Želela je da je neko sluša u životu… bar neki put… da čuje skrivene misli… molitve…

U dubini srca… nosila je svoje stihove… nekad davno napisane…napisane suzama i bolom…

Nije bilo nikog… ko bi čuo jauk…. ranjene zveri… koja želi samo jedan dodir… ljubavi…

Osim možda… njega… da… osetio je to… duboko u sebi…znao je… da se u njenom glasu krije čežnja…

Bila je tako srećna sa njim… opijena… nebeske visine su joj bile preniske… za njena krila…

A opet… padala je tako duboko… u Ponor koji je otvarao svoje čeljusti… da je zauvek proguta…

Samo je to neko trebao da vidi… da shvati… to skriveno biće koje je bilo u njoj… da…

Noćima se prevrtala u svom krevetu… stiskala jastuk, pitala se… da li je to možda odgovor…

Na njene molitve… na njen jauk u noći… tako je želela samo jednu stvar… samo ljubav…

Ne, nije ona marila za skupocene stvari… za ono što ovaj svet nudi… slavu, bogatstvo… propast…

Želela je samo te oči… te oči koje je noćima sanjala… dok su munje parale… olovno nebo…

Dok su se tmurni oblaci skupljali… ne, nije marila… jer on je bio tu… samo njen… duboko skriven u srcu…

Bila je… hirovita, naprasita… a opet tako blaga, umiljata… poput tigra koji je branio svoj plen… poput laneta koje je tražilo samo jedan zagrljaj…

Volela je kišu… da… jer je u obrisima tmurnog neba… videla njegov lik u suzama… koji je tako volela…

Bila je tako romantična… u zvezdanim visinama… tražila je njegov osmeh… njegovu bliskost…

Bila je… jest… i biće… jer je znala da će je zauvek pratiti… jedna ljubav… jedna čežnja… nada…

Znala je… i kad ode… on će biti tu… da, tu negde iza ćoška, iza onog žbuna preko puta njene kuće…

Da je čuva… voli… da joj pogledom kaže… da, to sam ja… i tu sam ja… samo za tebe…

Ne, ne moraš ništa reći… sve je već rečeno u molitvama… jer je molitva i ljubav nešto…

Što ti niko oduzeti neće… ne može… i da hoće…

Da… bila je…

Comments are closed.