Šetam noću…sama…
Ulica me grli hladnom slutnjom,
Dok tugu nosim pod teretom mraka…
Vetar je u prozore
prosuo zimski dah,
Ostavljajući trag…Gledam…
ne prepoznajem lik taj…
Pred zoru sam usnula san
zarumenjena vinom,
jato belih ptica nad šumskim proplankom…
Podigla sklopljene ruke visoko…
Ka nebu…
I dalje sanjam pticu u letu…
Izgubljena sam u vetru
koji mi snove nosi…
u zamagljene prostore…
Vetar će, možda…
Ukrasti suze lastavicama
Koje su zaplakale na granama
našeg polomljenog sna…
U nama je tajna…
Ćutimo…
I ne slutimo,
Da su nam želje
U snovima ostale…
Nedorečene misli
Ostale su
U prostoru…
Neme…
A ipak mnogo govore…
Mnogo kažu…
Ostale su samo iskre u nekom oku…
Poneki uzdah u tihoj noći…
i
U nutrinama željni drhtaj…