Jedna žena u Večnosti…

Seti se…
7. фебруар 2020.
Zapitam se…
19. фебруар 2020.

Šetam noću…sama…

Ulica me grli hladnom slutnjom,

Dok tugu nosim pod teretom mraka…

Vetar je u prozore

prosuo zimski dah,

Ostavljajući trag…Gledam…

ne prepoznajem lik taj…

Pred zoru sam usnula san

zarumenjena vinom,

jato belih ptica nad šumskim proplankom…

Podigla sklopljene ruke visoko…

Ka nebu…

I dalje sanjam pticu u letu…

Izgubljena sam u vetru

koji mi snove nosi…

u zamagljene prostore…

Vetar će, možda…

Ukrasti  suze lastavicama

Koje su zaplakale na granama

našeg polomljenog sna…

U nama je tajna…

Ćutimo…

I ne slutimo,

Da su nam želje

U snovima ostale…

Nedorečene misli

Ostale su

U prostoru…

Neme…

A ipak mnogo govore…

Mnogo kažu…

Ostale su samo iskre u nekom oku…

Poneki uzdah u tihoj noći…

i

U nutrinama željni drhtaj…

Comments are closed.