Misli o Bogu

 

Duh današnjeg vremena

 

Gospode dragi, blagoslovi i pomozi…

Noć se tiho spustila niz duge, puste ulice. Tišinu remeti jedino vetar, pevajući neku, samo njemu znanu pesmu, dok se pahulje tiho spuštaju na usnuli grad, ne mareći za tugu koja je oko njih, u ovom tužnom svetu, prepunom bola i tuge, užasa i pošasti…

Još jedan dan je otišao u prošlost. Još jedan dan u kome je neko patio, a neko se veselio, neko suzu pustio, a neko se radovao. Ima li uopšte ovaj život smisla, da li ga vredi živeti ili se treba predati, da li sa krajem života prestaje naša egzistencija, naše postojanje ili je početak nečeg lepšeg, tako nedodirljivog i tako nedokučivog…

Ne mogu više da slušam vesti, ne mogu više da podnesem ono što čujem. Koliko tuge i boli, koliko nesrećnih vesti, da se čovekova duša samo uznemiri. Slušam, i prosto ne mogu da verujem. Kad god pomislim da smo dotakli dno kao ljudska vrsta, dogodi se nešto što me razuveri i pomeri granice mog neverovanja. Da li svemu tome postoji kraj…

Došlo je vreme kad više ništa nije sveto, bar se meni tako čini. Ubistva na sve strane, tako užasna i svirepa, da bi se i producenti i režiseri najboljih horor filmova postideli. Sin ubije oca, ćerka majku, ljubomorni momak se surovo obračuna sa bivšom devojkom, unuk prebio starog deku, staru baku. Milost je davno napustila nas ljude…

Što je, čini mi se, još tragičnije, samoubistva na sve strane. Nemajući odgovor na životne probleme, mnogi podižu ruku na sebe. Uplašeni od života, zaboravljeni, nemajući hrabrosti da se suoče sa novonastalim situacijama, muškarci i žene različitih životnih dobi biraju, po njima, lakši način da reše životnu situaciju. Na žalost, sve je više i mladih, koji, izgleda, ne videći svrhu ovog života, žele po svaku cenu da ga napuste, ubijajući se vešanjem, skakanjem sa mosta, ispaljivanjem metka u glavu, ne shvatajući da tek tad nastaju problemi čije će posledice odjekivati u večnosti…

Ljudska civilizacija nije nikad bila na većem, višem tehničkom i naučnom nivou. Prosto zapanjuju proboji čoveka u oblasti nauke, medicine, umetnosti, sportu. Napretkom u svim oblastima, čovek bi trebao da bude srećniji, zadovoljniji. Ali, da li je zaista baš tako. Da, nikad napredniji, a nikad punije ludnice, bolnice, nikad više bolesnih, tužnih, napuštenih, nikad više…

Razne vrste poroka i razvrata haraju usnulim svetom. Čini mi se da je nastalo doba kako je opisivao naš divni vladika ohridski i žički, Nikolaj Velimirović. Smejemo se poštenju, radu, vrlini, razne vrste ljudi veoma sumnjivih moralnih i ljudskih kvaliteta postaju ideali današnjice, čednost je ustuknula pred razvratom, pamet pred glupošću, rad pred lenjošću, čistota pred smradom…

Ima li uopšte nade, da li je ovaj savršeni sklad i lepota koji nas okružuje tek puka slučajnost, da li smo, zadivljeni i zaljubljeni, gledajući predivno zvezdano nebo i zalazak Sunca, nekad sebe upitali, kako je sve ovo nastalo, Ko je sve ovo stvorio? Da li moj život ima nekakav smisao u ovom svetu besmisla, ili sam samo jedan u nizu slučajeva? Zašto moram umreti, i da li posle njega postoji nešto drugo, ili da uživam dok mogu? Da li se prepustiti stihiji koja me okružuje, ili se ipak vredi boriti? Da li će se moj život svesti samo na uklesana slova na hladnom, beživotnom grobu ili ipak postoji nada? Da li je moj život samo jedan treptaj oka među milijardama ljudi na ovome svetu…

Mnoga su pitanja koja zadiru u ljudsku dušu, a koja u današnjem ustreptalom vremenu, dobijaju na značaju. Pokušaću, ne zadirući duboko u teologiju, da odgovorim na ova pitanja kroz konkretne životne situacije. Neću govoriti o modi, nećete dobiti savete kako da budete bogati ili kako da se materijalno obogatite, ali se iskreno nadam, da ćete, ako ništa drugo, dobiti mir i spokoj u duši…

Nekada davno, čuo sam jednu divnu misao, koja govori o tome kako se bogataši vesele u gradu, uživajući u lepotama ovog sveta, dok grobar sedi sam na groblju, i razmišlja ko će biti sledeći…

Nadam se, voleo bih, da makar nekom od vas, koji budete bili sa mnom i čitali ovo, bude makar za trenutak lakše u iskušenjima koja nas okružuju…