Ponekad te sretnem u snovima mojim,
Tamo gde se sećanja mešaju sa javom,
Plašim se, uvek, kad se jutrom probudim,
Setiš li se mene ti, u ovom svetu ludom…
Ponekad te sretnem u mislima umornim,
Dok u zvezdama tvoje ime tražim,
Setiš li se mene u danima napornim, dugim,
Bol u srcu tvom da malo ublažim…
Ponekad se sve češće pretvara u često,
Zapitam se, imam li prava ja na to,
Da, ne govori, znam gde je moje mesto,
Ne mogu ja to, postala si mog života presto…
Sad se to često pretvara u stalno,
Misliš li da ludim, ili je to fakat,
Shvati, ja te volim tako nenormalno,
Kako bih voleo da čujem tvojih koraka bat…
Ne plaši se, malena, i ovo zlo će proći,
Nestaće oko nas ove tmine gnusne,
Kad se najmanje nadaš, k’ tebi ću doći,
Da spustim tiho poljubac na usnule usne…
Ponekad…