Jedna umorna pesma…
5. септембар 2021.
Jedan dan života…
2. новембар 2021.

Ti, da ti, koja čitaš stihove ove,

Večeras maštaš u tišini svojoj,

U očima kriješ svoje bolove,

Nemir stvaraš u duši njegovoj…

Ti, da ti, koja ljubav skrivaš u svitanju jutra,

Osećaš li onu žar koja te vodi do Beskraja,

Koju si tražila u svakom novom sutra,

Drhtaj srca koji vodi do samoga Raja…

Ti, da ti, dok posmatraš let usnulog leptira,

Lepota života koja traje samo jedan dan,

Sme li srce zabranjeno voće da bira,

Može li, na tren, da bude predivan san…

Ti, da ti, koja u daljini traži ljubav neznanoga,

Znaj, životna priča uvek novu stranicu piše,

Hoće li dopreti do srca tvog nežnoga,

Možda nije tako daleko, tu je on, blizu, bliže…

Ti, da ti, koja slutiš da te zavode nepoznate čini,

Pijanstvo jednog pića, bačena kocka bez pokrića,

Ka budućnosti hrabro krećeš, ništa ne brini,

Osećaš njegovu čežnju u svakom pokretu svog bića…

Ti, da ti, dok se tiho osmehuješ uz stihove ove,

Za trenutak zastani, sklopi oči, utoni u misli,

Da, sad je kasno za ljubavi neke dečije, nove,

Na trenutak je nestao nepoverljivi, osmeh prokisli…

Ti, da ti, želiš li da pređeš prag greha na tren,

Da osetiš dodir njegov, dok ti telo slama,

Poljubac na usnama tako divlji, a opet iskren,

Dok duša usplahireno hita ka Nebeskim odajama…

Ti, da ti, ne boj se, samo mu priđi polako, bliže,

Ruka u ruci, čežnja koja plamti u očima,

Nestaće on, da ne bi bilo savesti tvoje griže,

Ostaje bol, bez poljupca njegovog na tvojim bedrima…

Ti, da ti…

Comments are closed.