Laž i životni skotovi…

Последње писмо…
11. јул 2020.
Jeдна прича, никад завршена…
14. јул 2020.

Laž…

Ta mala, zaista kratka reč… reč od tri slova, kraća od ljubavi, ali mnogo oštrija u duši, mnogo bolnija, razornija… jednom kad se otkrije, razotkrije, razbija te u hiljadu parčića, jednostavno više nisi to ti…

Danas su zaista neka čudna, teška vremena… reč ne vredi više ništa, ljubav više ne postoji… sve se svodi na goli interes, bolje mesto, prestižnije, rob se saginje, gospodar uzdiže…

I sve to nekako preguraš, kažeš, pa dobro, oko mene su ljudi koji me vole, kojima daješ toliko sebe, da više gubiš i snove koje sanjaš otvorenih očiju… ta prevara iz sna i zna toliko da te boli, da sve je bilo uzalud, da je to bilo udaranje vetra u tihoj noći…

I sve to možeš da razumeš, hajde, mora se slagati, ali baš tolike laži… da, tolike laži da ti neko kaže, ubije ti i ovo malo poverenja koje imaš u posrnuli ljudski rod… shvatiš da idealizam i glupi snovi danas ne vrede ništa, da jedino Onom Kome si nekad verovao, da je jedino On taj koji te čeka na kraju puta…

Da, shvatiš da su to samo prazni listovi tvog uzaludnog datog života, tamo nekog, ko to nije zaslužio. Da, ta prevara i laž znaju tako da bole. I opet, sve mogu da razumem, ali kad neko može da laže o malim anđelima koji su tek stupili na ovu životnu pozornicu učmalog sveta, to je tek vrhunac koje nije dostojno ni beslovesnih životinje. U stvari, pa oni su divna Božja stvorenja koja vas nikad neće promeniti, nikad neće uvrediti, uvek će vas bez ikakve zadrške voleti…

Najviše se, posle svega, bojim sebe, svojih postupaka. Da ova gorčina ne pređe u bes, osvetu, to bi bilo jako strašno, izugbio bih deo sebe, zauvek. Ako to sad uradim, plašim se da ću izgubiti sebe, deo svoje preostale duše, i to zbog koga, zbog čega…

Zbog nekog ko to nije znao da ceni, ma nije morao ni to, ali da nije morao da laže. Ma još gore, sve se to prekriva velom patetike, „ znaš, ne, nisam htela, morala sam…“, to te još više vređa kao čoveka, kao individuu. Popio si još jednu gorku pilulu u ovom životu, i šta sad, nema dalje. Pojeo si ono što se ne jede, sad samo ćuti, i samo se skupi. Ipak, raduje me, nema suze, ali ima jedna veliko osvetničko zrno koje tinja u meni. Da li ću uspeti da ga ugasim, videćemo…

Ili se okreni, ne, nije to stvorenje ( ne bih spomenuo ni jednu životinju da je ne uvredim), dostojno tebe. Neka ostane mala, usamljena osoba, okružena lažnim likovima lažnih života, Pepeljuga u svetu laži i prevara, zašto bi to nekog zanimalo…

Sad idem da zagrlim kamen, da se osmehnem prekrasnom cvetu, nabujalom drvetu, i da se poklonim magarcu, jer oni znaju šta je to ljubav. Oni to zaslužuju, ne neke osobe, koje se i sad u potaju cere, poput demona tvog života ….

Ostavi SKOTA neka uživa u svom bednom životu…

Comments are closed.