Pismo davno očekivano…
11. мај 2020.
Један крај…
16. мај 2020.

 Ona… i… on…

 ona nije bila iz ovog sveta… Nije joj pristajao, ne… nije bio za nju…

Ona je bila sastavljena… od belog zvezdanog praha… magičnih galaktičkih boja…

Njena duša… tako neshvatljiva… tako tiha a opet tako…puna života… bez života…

A opet… bila je i tako putena… na svoj način… strasna… samo je trebalo probuditi…

Davno ugašenu strast… duboko u njoj…

On… hmmm… da li je pripadao više ovom svetu… posle svih onih.. tužnih stvari… koje je video…

Da, pokušavao je… da li je uspevao… pitanje je sad…bar se trudio… na svoj način…

Sreli su se negde na pola puta… njene mladosti… i njegove…. starosti…

Kako opisati te trenutke… sreće… zanosa… smeha… suza… tuge…radosti…

To je jednostavno… bio njihov svet… sastavljen od duginih boja… sjajnih pogleda….

Pitala se često… šta će joj to sve… jednom mu je čak i rekla… hajde da prekinemo sve…

Da ostanemo… onako… nekako… prijatelji… da li je pogrešila…

I on se pitao… da li je trebalo te noći „ preseći“… da… ali nije mogao…

Dugi razgovori… poruke bez poruka… taj očajnički vapaj dve duše…

Šta ih je toliko razočaralo u ovom svetu… svako je nosio svoju tajnu sa sobom…

Te poruka… ti „ lajkovi“ i ta „ srca“… da li je sve to pogoršalo stvar ili…

Ili je to bio dobar izgovor za beg od stvarnosti… ipak… ona… on… njemu… njoj…

Da, taj nestvarni trenutak…. taj zagrljaj… možda bi bio fatalan za oboje… možda…

Možda i ne… ali jedno je sigurno… ostao bi zauvek… duboko u njima… njihovim tajnama…

Svi mi nosimo neke tajne sa sobom… ćutimo pred drugima… volimo… bolimo…

Smejemo se… a opet… duboko negde u sebi… gledaš jednog… vidiš drugog… teško je to…

I večeras je bio sam… slušao njene pesme… a potom je tiho pogledao… u njene fotografije…

Video njen osmeh… da, znate li da čuva još uvek njenu prvu sliku… u koju se zaljubio…

Govorila je da nije tu lepa… nije našminkana… a opet… bila je tako… uhhh….

I ona…ćuti, jede čitavog dana… ovo… ono… slatko… slano… a u stvari…

Gladna je njegovog glasa… čežnja je ubija… satire… smeje  se, a… plakala bi…

Kako god se završilo… neće se završiti tako lako… ostaće nešto iza njih… trajno…

Mada… ko je tu, u stvari dobitnik… da li ona, koja je sačuvala deo sebe…

Ili on… koji je otkrio, možda, talenat skriven duboko u sebi… da….

Svako je na neki način dobio… izgubio… tu je svako pobedio… i izgubio…

Nije nerešeno…

Da, život se nastavlja dalje… ona sa njim… on sa njom… svakodnevni problemi…

Sve će to, mila moja…. prekriti ruzmarin, snjegovi… i šaš… ali…

Prolaziće godine… decenije… svako na svoju stranu… mada tako je i bilo…

Ali, u jednom trenutku bola… pustiće pesmu… i ona… i on…

Setiće se oni… da li ovako treba da bude kraj… da li je bolje…ili ipak nešto nedostaje…

Odgovor će sigurno biti… ovakav… ili… onakav…

Da, zna ona… zna… jedna poruka… prazna… druga… tri tačkice…

Uhhhh… kako je samo volela te tri njegove tačkice… mali znak interpunkcije a opet…

Toliko je mnogo govorio o njemu… mnogo…

Ili možda malo… i uvek nedorečeno….ah, samo će Gospod znati…

I sad… kad budeš čitala… ma znamo svi… čitaćeš i dalje krišom…

Hoćeš li se nasmejati… zaplakati… da, vidi ti osmeh na usnama… pogledati…

Da li je stari hrast još na svom mestu… ili će ga neki Cigani čergari…

Odneti nekud sa sobom… i uništiti i poslednju… uspomenu na njega…

Da li ćeš u tihoj noći… zaspati sa njegovim imenom na usanam… ili će to sve…

Mila moja… prekriti…

Ah… da… nećeš umreti… ali ćeš ipak čekati… njegov osmeh… dodir… pogled….

Jer bajke uvek moraju imati… srećan kraj….

Zar ne… čekaće te on tamo… znaš već gde… uskoro…

Tamo gde ljubav počinje…. tamo ispod… psssssttttt….

Ne sme niko da zna….

I još nešto… pazi dobro… čuvaj mu srce…. sećaš se…

Comments are closed.