Заборав…
7. фебруар 2020.
Seti se…
7. фебруар 2020.
Od tog dana...
ja više nisam...ja...
Mi više nismo...mi...
Od tog dana, tuga počinje da sja...
Od tog dana, mi smo...
samo ti...
Zar je moguće i što nije moguće?
Da zvezde traže jednu zvezdu više...
Sanjali smo prošlost zaborava,
Prepuštali smo reku svojem toku,
Sretnu iskru iz svog rukava,
Ljubili...ljubili i čekali u radoznalom oku...
Od tog dana jutra više nema...
Od mojih suza pronikla je kora...
Koliko tuge još sudbina nam sprema...
dok se prisećam naših razgovora...
Od tog dana pronalazim nebeske kutke...
Sanjam nemoguća mesta ...
Gde bi se duše u budućnosti srele...
I rekle...ono... sve ... nedorečeno vremenom...
Bože! Reci... da li sam grešna?
Bože...kako je sve to tužno...
Kao da su svi ratovi u jednom srcu pukli...
Kako su boli pokopale svaki sjaj...
Kako su slapovi nestali kroz suze...
Tolika čežnja...približila... kraj...
Za tračak sreće Koju nam nepovrat uze...
Plakaćemo... Žalićemo i onda kad nas biti neće...
Gde je to ljubav polomila krila?
Gde nam se to...
duša svila?...

Comments are closed.